MAGAZIN ZA NAUKU, ISTRAŽIVANJA I OTKRIĆA
Planeta Br. 106 | ŽIVI SVET PRAISTORIJE
»  MENI 
 Home
 Redakcija
 Linkovi
 Kontakt
 
» BROJ 106
Planeta Br 106
Godina XIX
Jul-Avgust 2022.
»  IZBOR IZ BROJEVA
Br. 115
Jan. 2024g
Br. 116
Mart 2024g
Br. 113
Sept. 2023g
Br. 114
Nov. 2023g
Br. 111
Maj 2023g
Br. 112
Jul 2023g
Br. 109
Jan. 2023g
Br. 110
Mart 2023g
Br. 107
Sept. 2022g
Br. 108
Nov. 2022g
Br. 105
Maj 2022g
Br. 106
Jul 2022g
Br. 103
Jan. 2022g
Br. 104
Mart 2022g
Br. 101
Jul 2021g
Br. 102
Okt. 2021g
Br. 99
Jan. 2021g
Br. 100
April 2021g
Br. 97
Avgust 2020g
Br. 98
Nov. 2020g
Br. 95
Mart 2020g
Br. 96
Maj 2020g
Br. 93
Nov. 2019g
Br. 94
Jan. 2020g
Br. 91
Jul 2019g
Br. 92
Sep. 2019g
Br. 89
Mart 2019g
Br. 90
Maj 2019g
Br. 87
Nov. 2018g
Br. 88
Jan. 2019g
Br. 85
Jul 2018g
Br. 86
Sep. 2018g
Br. 83
Mart 2018g
Br. 84
Maj 2018g
Br. 81
Nov. 2017g
Br. 82
Jan. 2018g
Br. 79
Jul. 2017g
Br. 80
Sep. 2017g
Br. 77
Mart. 2017g
Br. 78
Maj. 2017g
Br. 75
Septembar. 2016g
Br. 76
Januar. 2017g
Br. 73
April. 2016g
Br. 74
Jul. 2016g
Br. 71
Nov. 2015g
Br. 72
Feb. 2016g
Br. 69
Jul 2015g
Br. 70
Sept. 2015g
Br. 67
Januar 2015g
Br. 68
April. 2015g
Br. 65
Sept. 2014g
Br. 66
Nov. 2014g
Br. 63
Maj. 2014g
Br. 64
Jul. 2014g
Br. 61
Jan. 2014g
Br. 62
Mart. 2014g
Br. 59
Sept. 2013g
Br. 60
Nov. 2013g
Br. 57
Maj. 2013g
Br. 58
Juli. 2013g
Br. 55
Jan. 2013g
Br. 56
Mart. 2013g
Br. 53
Sept. 2012g
Br. 54
Nov. 2012g
Br. 51
Maj 2012g
Br. 52
Juli 2012g
Br. 49
Jan 2012g
Br. 50
Mart 2012g
Br. 47
Juli 2011g
Br. 48
Oktobar 2011g
Br. 45
Mart 2011g
Br. 46
Maj 2011g
Br. 43
Nov. 2010g
Br. 44
Jan 2011g
Br. 41
Jul 2010g
Br. 42
Sept. 2010g
Br. 39
Mart 2010g
Br. 40
Maj 2010g.
Br. 37
Nov. 2009g.
Br.38
Januar 2010g
Br. 35
Jul.2009g
Br. 36
Sept.2009g
Br. 33
Mart. 2009g.
Br. 34
Maj 2009g.
Br. 31
Nov. 2008g.
Br. 32
Jan 2009g.
Br. 29
Jun 2008g.
Br. 30
Avgust 2008g.
Br. 27
Januar 2008g
Br. 28
Mart 2008g.
Br. 25
Avgust 2007
Br. 26
Nov. 2007
Br. 23
Mart 2007.
Br. 24
Jun 2007
Br. 21
Nov. 2006.
Br. 22
Januar 2007.
Br. 19
Jul 2006.
Br. 20
Sept. 2006.
Br. 17
Mart 2006.
Br. 18
Maj 2006.
Br 15.
Oktobar 2005.
Br. 16
Januar 2006.
Br 13
April 2005g
Br. 14
Jun 2005g
Br. 11
Okt. 2004.
Br. 12
Dec. 2004.
Br 10
Br. 9
Avg 2004.
Br. 10
Sept. 2004.
Br. 7
April 2004.
Br. 8
Jun 2004.
Br. 5
Dec. 2003.
Br. 6
Feb. 2004.
Br. 3
Okt. 2003.
Br. 4
Nov. 2003.
Br. 1
Jun 2003.
Br. 2
Sept. 2003.
» Glavni naslovi

TEMA BROJA

 

Prof. dr Katarina Bogićević
Prof. dr Draženko Nenadić

Živi svet praistorije / Runasti mamuti

Vladari ledenih ravnica

 

 

 

Tema Broja

Mamut – pećina Shove

Kad se pomisli na Ledeno doba, pomisli se na njih - runaste mamute, moćne životinje dugih, spiralno povijenih kljova i čupave kože kako lagano i dostojanstveno, u kolonama, prelaze zamrznuta prostranstva, dok ih iz prikrajka prate naši preci, ogrnuti životinjskim kožama i naoružani kopljima. Kakvu su šansu imali da ulove te sjajne zveri? Ali lovili ih ipak jesu, a postoje mišljenja i da su u priličnoj meri doprineli njihovom iščezavanju sa lica Zemlje.
I ne samo da su ih lovili - obožavali su ih.

 

 

 

Slike mamuta u pećini Šove (Chauvet) u Francuskoj, stare 32.000 godina, spadaju među najstarije na svetu. Od kostiju i kljova pravljene su alatke, nakit i umetnički predmeti (poznati su crtež mamuta urezan na njegovoj kljovi i statua prelepe “Venere iz Brasempuja”), čak i frule. U selu Mežirič, u Ukrajini, nađene su kolibe stare 15.000 godina koje su bile izgrađene od kostiju mamuta, dok su odozgo verovatno bile pokrivene i od vetrova i zime zaštićene njegovom toplom kožom.
Mamuti su danas ne samo simboli Ledenog doba, već su ušli i u svakodnevni govor. Kad se kaže: „mamutski poduhvat“, “mamutska dvorana”... misli se na nešto ogromno mada runasti mamuti nisu baš tako veliki; bili

su veličine današnjih afričkih slonova. Ipak, nije se oduvek znali za njihovo postojanje, kao ni za postojanje ostalih izumrlih životinja. U stvari, i samo shvatanje da su neke životinje izumrle, da ih nema više, relativno je novijeg datuma i opšte je prihvaćeno tek u poslednjih dvesta godina. Smatralo se da su sve životinje takve kakvima ih je Bog stvorio, nepromenljive i iste, oduvek tu. Izumrlim džinovima nije bilo mesta u toj prostoj i lako shvatljivoj slici sveta - oni su bili samo zbunjujuća smetnja.
Ali izumrle životinje se nisu dale; s vremena na vreme izašla bi na površinu Zemlje, oslobođena vetrom, kišom ili odronom stena neka džinovska kost, lobanja ili zub. Ljudi su ih nalazili i, ispunjeni čuđenjem i praznovernim strahom, tražili objašnjenja. Nalazili su ih u drevnim mitovima, legendama i predanjima o zmajevima, jednorozima, džinovima i drugim bićima, koja su u davnoj prošlosti nastanjivala Zemlju. Možda ti mitovi zapravo i predstavljaju ostatke sećanja predaka koji su delili prostor sa mamutima, nosorozima i drugim drevnim džinovima, pa su ta sećanja prenošena s kolena na koleno, menjajući se usput kao u igri pokvarenih telefona?

Džin pod zemljom, kao krtica

U Evropi su ovakve kosti bile poznate još od starog veka, pa se zna da su pojedine kosti mamuta i drugih životinja u staroj Grčkoj bile poštovane kao ostaci mitskih heroja. Kinezi su ostatke mamuta i drugih fosilnih životinja nazivali “zmajevim kostima” i prodavali ih kao lekove u specijalnim apotekama.Velika količina ovih kostiju izvožena je u druge zemlje. Od mamutovih kljova su pravljeni predivni predmeti, tako da je veći deo kineskih rezbarija iz starog i srednjeg veka izrađen na “mamutovači” a ne na “slonovači”.
Kada je engleski apotekar Konijers, krajem 17. veka, našao ostatke kostiju krupne životinje zajedno sa primitivnom kamenom sekirom u obliku suze, objavio je da su drevni ljudi na teritoriji današnjeg Londona lovili slonove. Ali svi su mu se smejali. Otkuda slonovi u Britaniji? Da je rekao jednorozi ili zmajevi, bilo bi prihvatljivije... Ovako, nesrećni apotekar je umalo postao osnivač dve nauke - paleontologije i praistorijske arheologije. Njegova shvatanja su došla prerano pa su ismejana, odbačena i najzad zaboravljena.
Međutim, početkom 18. veka, mamuti po prvi put “izlaze na naučnu scenu” u punom sjaju i odmah počinju da opsedaju umove i maštu tadašnje evropske intelektualne elite. U to vreme se pojavljuju povratnici iz Rusije, švedski oficiri zarobljeni posle poraza kod Poltave, koji su godinama lutali po Sibiru. Mnogi od njih su bili obrazovani ljudi i car Petar Veliki je iskoristio njihovo prisustvo da organizuje kartografske i naučne ekspedicije po svom ogromnom carstvu. Svako zlo ima svoje dobro, pa su tako zarobljenici postali naučnici i istraživači i mnogo doprineli razvoju ruske i svetske nauke. Sibir je tada bio praktično nepoznat Evropi. Šveđani su se vratili sa geografskim kartama, rečnicima jezika i etnološkim podacima o egzotičnim azijskim narodima, izveštajima o ogromnim prirodnim i rudnim bogatstvima, ilustracijama... i pričama o neobičnoj životinji, “mamontu”, koji živi pod zemljom kao krtica.
Jedan od ovih istraživača ostavio je i prvu ilustraciju mamuta. Na njoj je životinja koja liči na goveče, sa kandžama na nogama i dva upletena roga na glavi. On je tvrdio da takve životinje još žive u tundri i da se njihovi rogovi često mogu naći pod zemljom. Domoroci su verovali da je to neka vrsta džinovske krtice, koju i najmanje izlaganje vazduhu i svetlosti ubija. Na taj način su objašnjavali zašto “krtice” niko nije video žive. Tada se u Evropi, već tridesetak godina, prodavala slonovača iz Sibira, koja je zapravo predstavljala “mamontovu kost”. Neki prirodni filozofi uočavaju da se radi o životinji sličnoj slonu. Drugi smatraju da je u pitanju životinja opisana u Bibliji kao “behemot” a treći objašnjavaju da se radi o stanovniku mora. Širom Evrope prave se maštovite (i prilično netačne) rekonstrukcije mamuta na osnovu nekolicine poznatih kostiju i usmenih iskaza evropskih očevidaca i stanovnika Sibira.

 

Adamsov mamut

Prvi koji je otkrio pravu prirodu mamuta i dokazao da nađene kosti ne pripadaju nijednoj životinji koja danas postoji, bio je veliki francuski prirodnjak i prvi paleontolog u modernom smislu reči, Žorž Kivije. On je u svom čuvenom članku iz1796. godine opisao ostatke mamuta, američkog mastodona i današnjeg azijskog i afričkog slona i dokazao da se radi o četiri različite vrste, od kojih su prve dve izumrle. To je bio prvi slučaj da je naučno dokazano da su se, u geološkoj istoriji, dešavala izumiranja, odnosno da se životinjski i biljni svet prošlosti razlikovao od današnjeg. Tadašnji američki predsednik, Tomas Džeferson smatrao je da se Kivije vara; nadao se da će Luis i Klark, koje je poslao da istraže zapadne teritorije SAD-a, naći žive mastodone i druge džinovske životinje.
Ali, znanja o mamutima su i dalje bila nepotpuna i zasnivala su se na fragmentiranim ostacima, ponekom zubu ili kosti i usmenim svedočanstvima koja nisu smatrana pouzdanim. Tek 1799. pronađen je pravi, kompletan mamut kakve su pominjali starosedeoci Sibira, koji je imao kožu, dlaku i meso, baš kao da je tek nedavno umro. Našao ga je, na ušću reke Lene, Osip Šumahov, koji je pripadao sibirskom narodu Evenka (ranije poznatim kao Tunguzi). Osip je primetio komad kljove koji viri iz zamrznute zemlje, ali ga nije mogao izvaditi. Bio je strpljiv. Obilazio je ledenu gromadu i, tek posle nekoliko godina, ona se dovoljno otopila da bi shvatio šta se u njoj nalazi - ne samo kljove, već ceo mamut! Odveo je do njega ruskog trgovca slonovačom, odsekao kljove i prodao ih za ogromnu sumu novca (kompletne kljove se nisu nalazile često). Trgovac je kasnije, po sećanju, nacrtao sliku životinje koju je video. Na njegovom crtežu mamut nije imao surlu (koja nije nađena) a kljove su mu postavljene pod čudnim uglom, tako da više liči na vepra nego na slona. Zanimljivo je da je na slici mamut nacrtan kao da je živ a lešina je u međuvremenu bila oštećena dejstvom padavina, dok su meso dobrim delom pojeli psi.
Iste (1799) godine, nemački naučnik Johan Fridrih Blumenbah  je nepotpune ostatke do tada poznate u Evropi prepoznao kao ostatke fosilnog slona (baš kao i Kivije, par godina ranije), konzerviranog u ledu. On im je dao naučno ime Elephas primigenius (kasnije promenjeno u Mammuthus primigenius, pod kojim je runasti mamut poznat i danas).

Tema Broja

Donja vilica mamuta muzeja RGF

Godine 1806. ruski botaničar Adams, uz pomoć Šumahova i njegovih sunarodnika, kreće da pronađe mamuta - odnosno, ono što je od njega ostalo u međuvremenu. Adams je u početku bio razočaran jer je većina životinje bila uništena; ali čak i tako, to je bio daleko najpotpuniji mamut do tada nađen. Sačuvao se celokupan skelet (osim kljova koje je Šumahov prodao, i jedne prednje noge), veći deo kože i runo. Sama koža je bila toliko teška da je bilo potrebno deset ljudi da je pomere! Pri povratku, Adams je otkupio par kljova koje je Šumahov prodao. Ostaci mamuta su odneti u Sankt Petersburg, gde je skelet montiran a od drveta mu je napravljena i noga koja nedostaje. Tek tada je bio spreman za izlaganje. Runasti mamut se, posle mnogo hiljada godina, ponovo pojavio pred očima posmatrača. Ovaj primerak se i dalje nalazi u Sankt Petersburgu i poznat je kao “Adamsov mamut”.
Manje je poznato da je runasti mamut samo jedna od vrsta mamuta koje su tokom pleistocena naseljavale svet. Pored ove, postoji još nekoliko vrsta, među kojima su najpoznatiji južni mamut - Mammuthus meridionalis i stepski mamut - Mammuthus trogontherii. Vrsta M. meridionalis je živela u donjem (pre 2 miliona - 800.000 godina), M.trogontherii (stepski mamut) u donjem i srednjem (800.000-120.000 godina), a M.primigenius (runasti mamut) u srednjem i gornjem pleistocenu (120.000-12.000 godina). Verovatno su predstavljali direktnu liniju:  stepski mamut je nastao od južnog, a runasti od stepskog. Južni i stepski mamut su bili krupniji od runastog i dostizali su visinu od 4-4,5 m. Ovo su evroazijske vrste, a posebne vrste mamuta živele su u Americi.

Na glavi “kapa”, na leđima grba

Izgled runastog mamuta poznajemo bolje od bilo koje druge fosilne životinje. Dok većinu dinosaura, pleziozaura i drugih rekonstruišemo na osnovu nepotpunih ostataka, pri čemu su nam građa mekih delova, kože i  unutrašnjih organa apsolutno nepoznati pa moramo da koristimo maštu i dosta nagađanja, ovde to nije slučaj. Postoje savršeno očuvani mamuti sa svim delovima na mestu, pa čak i crteži u pećinama koje su izradili naši preci i koji veoma precizno dočaravaju njegov spoljašnji izgled.
Runasti mamut je bio visok do 3 m i težak do 6 t.Runo po kome je dobio ime sastojalo se od dva sloja dlaka: spoljašnjeg sloja, gruba dlaka bila je duga 30-90 cm, a unutrašnjeg, mekša i paperjasta - do 10 cm. Dlake koje su nađene u fosilnom stanju bile su crvenkasto-smeđe boje, ali se smatra da su bile tamnije dok je mamut bio živ. Na glavi je imao „kapu“ a na leđima grbu, u kojima su bile nakupljene zalihe masnog tkiva. Čitavo telo bilo je prekriveno debelim slojem masti koji je štitio od hladnoće. Njegova najupečatljivija odlika bile su kljove, koje zapravo predstavljaju veoma izmenjene gornje sekutiće. Kljove su mogle biti duge i do 4 m, a teške gotovo 100 kg. Za razliku od današnjih slonova, čije su kljove blago povijene, kljove mamuta su bile spiralno izuvijane.
Verovatno najčešći ostaci mamuta su zubi - kutnjaci. Njih je mamut imao samo četiri: dva u gornjoj i dva u donjoj vilici. Okluzalna površina im nije bila glatka, već prekrivena sa 26 gleđna grebena. Zahvaljujući svojoj veličini i veoma otpornoj materiji od koje su izgrađeni, ovi zubi se vrlo često nalaze očuvani i izolovani od ostatka skeleta.
Iako većina najatraktivnijih nalazaka potiče iz Sibira, i to iz Jakutije, runasti mamuti su naseljavali mnogo veća prostranstva. Smatra se da su nastali od stepskih mamuta, pre oko 300.000 godina (srednji pleistocen) u istočnom Sibiru. Tokom poslednjeg glacijalnog perioda (pre oko 100.000 godina) dobar deo Evroazije prekrivao je jedinstveni biom, koji nazivamo tundro-stepa ili mamutova stepa. Danas ne postoje ekvivalenti ovakvog velikog ekosistema, ali su tada velika prostranstva prekrivale sočne trave, među kojima su preovlađivale biljke slične današnjem pelinu i nisko žbunasto drveće (naročito patuljaste vrbe i breze). Iako je klima bila hladna i sušna, ne treba zamišljati da je vegetacija bila oskudna a životinje retke - mamutova stepa je po svojoj biomasi podsećala na današnju afričku savanu. Zato je i mogla da hrani stada krupnih životinja kao što su mamuti, bizoni, konji.
Runasti mamut je živeo u Evropi, Rusiji, Aziji, a pošto je postojao kopneni most između Rusije i Severne Amerike (Beringija), prešaoje i u Severnu Ameriku. Ovim istim putem je i čovek došao iz Azije u Ameriku, pre oko 13.000 godina.

Tema Broja

Kost mamuta, muzej RGF

Ostaci kao u zamrzivaču

Kako to da ima toliko mamuta, pa još tako dobro očuvanih? Zašto nema toliko dinosaura, pterozaura ili ihtiozaura koji izgledaju “kao živi”? Stvar je u tome što su, kao prvo, mamuti geološki mnogo mlađi od pomenutih životinja, a drugo, reč je o posebnim uslovima očuvanja. U slučaju mamuta, radi se o mestima koja su izuzetno hladna, pa su tela mamuta sačuvana kao u zamrzivaču. Postoje podaci da su se psi istraživača, pa čak i neki istraživači hranili ovim mesom starim desetinama hiljada godina. Uzgred budi rečeno, mamuti se obično ne sačuvaju u čistom ledu, već u permafrostu, posebnoj vrsti tla koje je zamrznuto tokom cele godine.
Postoje i drugi uslovi pod kojima se fosili mogu očekivati u mnogo boljem obliku nego inače. Tada nastaju tzv. “fosilni lagerštati” - mesta na kojima se nalaze brojni i izuzetno dobro očuvani fosili. Obično je potrebno da se stekne niz specijalnih uslova da bi ovakva ležišta fosila nastala, a najvažnije je da životinja ili biljka, ubrzo po umiranju, bude prekrivena sedimentom i zaštićena od uticaja kiseonika.

Najbolje očuvani ostaci runastih mamuta, kod kojih su očuvani runo, meso, zubi, kosti, pa čak i unutrašnji organi i sadržaj želuca i creva, nađeni su u Sibiru. Najpoznatiji među njima, kao što je običaj, dobili su i posebna imena. Tako je poznat mamut Juka, nađen 2010. godine, najbolje očuvani runasti mamut koji je ikad nađen. To je mlada ženka, stara 6-9 godina, visoka oko 165 cm, odlično sačuvana, sa kompletnim telom delimično pokrivenim dugom dlakom i surlom. Ljubimci publike ipak su bebe-mamuti, Dima, Maša i Ljuba, sićušna i krhka bića očuvana do sitnih detalja. Nekako je dirljivo gledati ta majušna tela, stradala pre mnogo hiljada godina od gladi, hladnoće ili davljenja.
U Srbiji, zbog znatno blaže klime koja je vladala i u pleistocenu i danas, nije bilo moguće da se runasti mamuti tako dobro sačuvaju. Ipak, kosti i zubi ove vrste praktično su bezbrojni i najčešće se nalaze u koritima velikih ravničarskih reka.Nedavno su nađeni i skeleti runastih mamuta u Viminacijumu, blizu čuvene Vike, koji su dobili imena od milja, kao što su Nosko i Trbuško. Vika, kao i njena mlađa “drugarica”, Kika iz Kikinde, pripadale su vrsti stepskog mamuta (Mammuthus trogontherii) koji je bio krupniji od runastog mamuta.

“Oživljavanje” nestalih vrsta

Broj runastih mamuta veoma se smanjio krajem pleistocena, sa završetkom poslednjeg ledenog doba (pre oko 10.000 godina). Većina mamuta izumrla je krajem pleistocena, ali su male i izolovane populacije preživele na ostrvu Svetog Pavla, na Aljasci (do 6000. godine p.n.e) i patuljasti mamuti na Vrangelovom ostrvu, na krajnjem severoistoku Rusije (do 1600. godine p.n.e). Za mamute sa Vrangelovog ostrva analizom DNK je utvrđeno da ne samo što su bili patuljasti, već su imali niz zdravstvenih problema, ukljujučujući nedostatak čula mirisa i mali  broj spermatozoida!
Razlog izumiranja mamuta nije još razjašnjen. Da li je za to kriva promena klime, otopljavanje koje je dovelo do nestanka prostranih plodnih ravnica neophodnih za njegov opstanak (“mamutove stepe”), preteran lov prvih ljudi, bolest koja ih je napala, ili sve to zajedno? Tek, ovih veličanstvenih bića više nema.
Ali, postoje naučnici koji se ne mire s tim! S obzirom da su mamuti prilično mladi i prilično dobro očuvani, dobijeni su uzorci DNK iz njihovih tkiva i postoje projekti koji imaju cilj da kloniraju mamute i ponovo ih nasele u arktičkim predelima. Da li je to moguće? Prva izolacija mamutske DNK obavljena je još 1985. godine, a sada se zna da su mamuti veoma srodni azijskim slonovima (u stvari, azijski slonovi su bliži mamutima nego afričkim slonovima). DNK analiza je, pored toga, pokazala da su se mamuti ukrštali sa svojim američkim rođacima, kolumbijskim mamutima.
Predloženo je nekoliko metoda kako bi se moglo postići “oživljavanje” mamuta i na tome radi nekoliko međunarodnih timova. Kloniranje podrazumeva uklanjanje jedra sa naslednim materijalom iz jajne ćelije ženke slona i ubacivanje jedra runastog mamuta. Kada bi se takva ćelija podelila, bila bi ubačena natrag u ženku slona. Međutim, ovakva metoda je teško izvodljiva zbog nedostatka dobro očuvane DNK. Druga metoda je veštačko osemenjavanje jajne ćelije slonice spermatozoidima runastog mamuta. Tako bi se dobili hibridi mamuta i slona. Posle nekoliko generacija ukrštanja hibrida dobio bi se (gotovo) čistokrvan runasti mamut. S obzirom da su spermatozoidi savremenih sisara “upotrebljivi” najviše 15 godina nakon zamrzavanja, ni ova metoda nije izvodljiva.
Treća grupa radi na postepenoj zameni gena u ćelijama slona genima mamuta.
Američka naučnica Bet Šapiro, koja se bavi ovom tematikom, čak je napisala knjigu “Kako klonirati mamuta” u kojoj navodi 11 različitih problema sa kojima se susreću naučnici koji pokušavaju da ponovo stvore tu izumrlu vrstu.
Još nema novih mamuta, a za njih je već pripremljen dom! To je rezervat divljih životinja u Sibiru, na severoistoku Jakutije, 150 km od Severnog ledenog okeana, koji se zove Pleistocenski park. U njemu bi živele i druge “oživljene” životinje na čijem “vaskrsavanju” rade ruski naučnici, kao što su: runasti nosorozi, pećinski lavovi, izumrle vrste konja i slično.
Nažalost, klimatske promene dovode do još jedne negativne pojave vezane za mamute. Povećana temperatura dovodi do ubrzanog otapanja permafrosta, pa tako lokalno stanovništvo dolazi do ostataka mamuta koje prodaje, naročito kineskim trgovcima koji ih koristi kao slonovaču. Prema mišljenju jednog stručnjaka, “fosilne rezerve” u Jakutiji iznose oko 500.000 t mamutovih kostiju!
Ruski ekolog Sergej Zimov, tvorac Pleistocenskog parka, smatra da ponovno stvaranje ekosistema mamutove stepe može zaustaviti globalno otopljavanje. Životinje koje žive u stepi gazile bi sneg pa bi se gola zemlja,bez snežnog prekrivača, jače smrzavala. To bi smanjilo otapanje permafrosta. On je svoju ideju testirao u praksi i zaključio da se u takvoj stepi temperatura tla (permafrosta) snižava i za 4 stepena celzijusa. Zimov je svoj park osnovao 1990-ih i dugo je u njemu radio sam, bez ičije pomoći, osim sina Nikite.Tek poslednjih godina je privukao pažnju stručne javnosti i dobio sponzore, zahvaljujući kojima je mogao da nabavi stepske životinje kojima je park sada naseljen.
Tako da, možda, nije daleko dan kada ćemo uživo videti mamute i druge životinje ledenog doba, kako šetaju po hladnim ruskim ravnicama.

Ovaj rad je finsiran preko Projekta NEEMO Fonda za nauku Republike Srbije broj 7746827 i Ugovora o realizaciji i finansiranju naučnoistraživačkog rada NIO u 2022. godini, br. 451-03-68/2022-14/ 200126.

 

 

 

 

Prof. dr Katarina Bogićević
Prof. dr Draženko Nenadić

 



Kompletni tekstove sa slikama i prilozima potražite u magazinu
"PLANETA" - štampano izdanje ili u ON LINE prodaji Elektronskog izdanja
"Novinarnica"

 

 

 

  back   top
» Pretraži SAJT  

powered by FreeFind

»  Korisno 
Bookmark This Page
E-mail This Page
Printer Versie
Print This Page
Site map

» Pratite nas  
Pratite nas na Facebook-u Pratite nas na Twitter - u Pratite nas na Instagram-u
»  Prijatelji Planete

» UZ 100 BR. „PLANETE”

» 20 GODINA PLANETE

free counters

Flag Counter

6 digitalnih izdanja:
4,58 EUR/540,00 RSD
Uštedite čitajući digitalna izdanja 50%

Samo ovo izdanje:
1,22 EUR/144,00 RSD
Uštedite čitajući digitalno izdanje 20%

www.novinarnica.netfree counters

Čitajte na kompjuteru, tabletu ili mobilnom telefonu

» PRELISTAJTE

NOVINARNICA predlaže
Prelistajte besplatno
primerke

Planeta Br 48


Planeta Br 63


» BROJ 116
Planeta Br 116
Godina XXI
Mart - April 2024.

 

 

Magazin za nauku, kulturu, istraživanja i otkrića
Copyright © 2003-2024 PLANETA