MAGAZIN ZA NAUKU, ISTRAŽIVANJA I OTKRIĆA
Planeta Br. 104 | ŠUME
»  MENI 
 Home
 Redakcija
 Linkovi
 Kontakt
 
» BROJ 104
Planeta Br 103
Godina XIX
Mart-April 2022.
»  IZBOR IZ BROJEVA
Br. 115
Jan. 2024g
Br. 116
Mart 2024g
Br. 113
Sept. 2023g
Br. 114
Nov. 2023g
Br. 111
Maj 2023g
Br. 112
Jul 2023g
Br. 109
Jan. 2023g
Br. 110
Mart 2023g
Br. 107
Sept. 2022g
Br. 108
Nov. 2022g
Br. 105
Maj 2022g
Br. 106
Jul 2022g
Br. 103
Jan. 2022g
Br. 104
Mart 2022g
Br. 101
Jul 2021g
Br. 102
Okt. 2021g
Br. 99
Jan. 2021g
Br. 100
April 2021g
Br. 97
Avgust 2020g
Br. 98
Nov. 2020g
Br. 95
Mart 2020g
Br. 96
Maj 2020g
Br. 93
Nov. 2019g
Br. 94
Jan. 2020g
Br. 91
Jul 2019g
Br. 92
Sep. 2019g
Br. 89
Mart 2019g
Br. 90
Maj 2019g
Br. 87
Nov. 2018g
Br. 88
Jan. 2019g
Br. 85
Jul 2018g
Br. 86
Sep. 2018g
Br. 83
Mart 2018g
Br. 84
Maj 2018g
Br. 81
Nov. 2017g
Br. 82
Jan. 2018g
Br. 79
Jul. 2017g
Br. 80
Sep. 2017g
Br. 77
Mart. 2017g
Br. 78
Maj. 2017g
Br. 75
Septembar. 2016g
Br. 76
Januar. 2017g
Br. 73
April. 2016g
Br. 74
Jul. 2016g
Br. 71
Nov. 2015g
Br. 72
Feb. 2016g
Br. 69
Jul 2015g
Br. 70
Sept. 2015g
Br. 67
Januar 2015g
Br. 68
April. 2015g
Br. 65
Sept. 2014g
Br. 66
Nov. 2014g
Br. 63
Maj. 2014g
Br. 64
Jul. 2014g
Br. 61
Jan. 2014g
Br. 62
Mart. 2014g
Br. 59
Sept. 2013g
Br. 60
Nov. 2013g
Br. 57
Maj. 2013g
Br. 58
Juli. 2013g
Br. 55
Jan. 2013g
Br. 56
Mart. 2013g
Br. 53
Sept. 2012g
Br. 54
Nov. 2012g
Br. 51
Maj 2012g
Br. 52
Juli 2012g
Br. 49
Jan 2012g
Br. 50
Mart 2012g
Br. 47
Juli 2011g
Br. 48
Oktobar 2011g
Br. 45
Mart 2011g
Br. 46
Maj 2011g
Br. 43
Nov. 2010g
Br. 44
Jan 2011g
Br. 41
Jul 2010g
Br. 42
Sept. 2010g
Br. 39
Mart 2010g
Br. 40
Maj 2010g.
Br. 37
Nov. 2009g.
Br.38
Januar 2010g
Br. 35
Jul.2009g
Br. 36
Sept.2009g
Br. 33
Mart. 2009g.
Br. 34
Maj 2009g.
Br. 31
Nov. 2008g.
Br. 32
Jan 2009g.
Br. 29
Jun 2008g.
Br. 30
Avgust 2008g.
Br. 27
Januar 2008g
Br. 28
Mart 2008g.
Br. 25
Avgust 2007
Br. 26
Nov. 2007
Br. 23
Mart 2007.
Br. 24
Jun 2007
Br. 21
Nov. 2006.
Br. 22
Januar 2007.
Br. 19
Jul 2006.
Br. 20
Sept. 2006.
Br. 17
Mart 2006.
Br. 18
Maj 2006.
Br 15.
Oktobar 2005.
Br. 16
Januar 2006.
Br 13
April 2005g
Br. 14
Jun 2005g
Br. 11
Okt. 2004.
Br. 12
Dec. 2004.
Br 10
Br. 9
Avg 2004.
Br. 10
Sept. 2004.
Br. 7
April 2004.
Br. 8
Jun 2004.
Br. 5
Dec. 2003.
Br. 6
Feb. 2004.
Br. 3
Okt. 2003.
Br. 4
Nov. 2003.
Br. 1
Jun 2003.
Br. 2
Sept. 2003.
» Glavni naslovi

TEMA BROJA

 

Miloslav Rajković

Šume / Šumovitost i šume Srbije

Evropski dragulj biodiverziteta

Трепери само, о јасико!
Тај тамни нагон што те креће
Разумео још није нико,
Разумети га нико неће.

 М. Ракић, Јасика








Prema podacima Organizacije za poljoprivredu i hranu (FAO), na našoj planeti ima  četiri milijarde hektara šume (32% kopna). Petina svetskih šuma je u Rusiji, milijardu i 250 miliona hektara. Sibirske tajge (altajski, šumovite planine), kojima čarobnu lepotu daju tamna smrča, sibirska jela i bor, ariš i breza, u besputnim prostranstvima blizu arktičkog kruga, čine ovu oblast jednom od najšumovitijih. Skandinavske zemlje nastanjuju jednolične četinarske šume, kontinentalnu Evropu mešovite i listopadne zajednice. Kontrast šumskim arealima severne hemisfere su kišne šume (prašume) tropskog pojasa (ima ih i na Aljasci). Najveće među njima, brazilske hileje u slivu Amazona, sa 28% prometa kiseonika su “pluća planete”. Odlikuje ih raznovrsnost faune, vegetacije, grmlja i krupnog, skupocenog drveća (mahagoni, abonos,  tikovina). 

Dr Milan Medarević, redovni profesor Šumarskog fakulteta Univerziteta u Beogradu


Procena Svetske banke je da više od 1,6 milijardi ljudi neposredno ili posredno zavisi od šuma. Proizvodi drvne industrije učestvuju sa oko 270 milijardi dolara u svetskoj trgovini. Zbog toga se i nemilice uništavaju. Samo u poslednjih dvadeset godina posečeno je 386 miliona hektara šume, a tek 59 miliona obnovljeno. Šuma jedino nema na Antarktiku, krajnjem severu, u pustinjama i na visokim planinama.

Šuma je ključni pojam nauke o šumarstvu. Njegovo značenje je daleko šire od smisla reči šuma u običnom govoru, nekoj bajci za decu ili književnom delu.
“Šuma je složena zajednica - biogeocenoza”, kaže dr Milan Medarević, redovni profesor u penziji Šumarskog fakulteta u Beogradu, čije su oblasti interesovanja ekologija (tipologija) šuma, planiranje gazdovanja šumama i prostorno planiranje u šumarstvu.  “To je, naizgled, jednostavna, ali sveobuhvatna definicija šume. Ona tačno i potpuno pokriva njenu biološka raznolikost, kao i geološke, edafske, orografske, hidrografske, cenološke, klimatske i druge karakteristike određenog staništa. Dva su osnovna parametra šume,  prostor i vreme, ujedno i dva osnovna uslova za njeno plansko korišćenje.

Šume nekadašnje i sadašnje

Šume su za našu zemlju “kapital i izvor bogatstva”, bogatstvo “koje nismo stekli već nasledili”, opominjao je sa skupštinske govornice još knez Mihailo. Ali, i za svaku drugu zemlju. Nema države koja se prema tom bogatstvu, koje svojim unutrašnjim zakonima održava prirodnu ravnotežu na Zemlji, nije odnosila, najblaže rečeno, nehajno, češće “sebično i  samoživo” (patrijarh Pavle). Ni Srbija nije izuzetak. Samo u vreme “posleratne obnove”, od 1945. do 1957. godine ,u Srbiji je posečeno 80 miliona kubnih metara drveta, “skoro tri puta više od godišnjeg prirasta i mogućnosti šuma”, kaže Medarević.
Pisani izvori i veliki broj dendronima, da pomenemo samo dva, kao istorijske orijentire: Mezija (ime rimske provincije) i Šumadija u novom veku, koji u korenu imaju reč šuma, svedoče da je teritorija današnje Srbije, u poslednje dva milenijuma, posebno od srednjeg veka, bila pokrivena šumom. Prema nekim procenama, šumovitost Srbije do polovine XIX v. iznosila je oko 80%. Kada se centralni deo Šumadije, kaže Cvijić, zamisli pokriven gustom šumom početkom XIX veka, jasno biva da je on “morao biti njena prirodna tvrđava” i da u tome leži jedan od razloga “što su ovde ponikla oba srpska ustanka” (Balkansko poluostrvo, 1987,58). Uništavanje je uzelo maha u drugoj polovini stoleća “da se već tada shvata značaj održavanja i obnavljanja postojećih šuma, kao i školovanje odgovarajućeg stručnog kadra” (Stojanović, 2011). Kraljevina Srbija je već 1891. godine donela prvi zakon o šumama.
Prema poslednjoj analizi stanja naših šuma, koju je uradio prof. Medarević, šumovitost Srbije je približna planetarnoj - 29,6 %, za 0,5 odsto veća u odnosu na Nacionalnu inventuru šuma 2009. “Tih 29,6 procenata, kaže prof. Medarević, odnose se na šumu kao zajednicu drveća koje u određenoj starosti može dostići dimenzije iznad 5 m, kako je definisana međunarodnim standardima. Sve drugo, šiblje, grmlje, zašikarene forme, smatra se šumskim zemljištem. Kada se uračuna i šumsko zemljište, šumovitost iznosi 30,9 odsto. Na središnji deo zemlje otpada 46,5%, Kosovo i Metohija 40%, dok je Vojvodina sa samo 7,5 odsto jedna od najbešumnijih oblasti Evrope. Strateški cilj je da ona do 2050. godine dostigne 41,6%.” 

Drugima rečima, šume u Srbiji zauzimaju 2.733.400 hektara, od čega državne 47, a privatne šume 53 odsto. Najviše je listopadnih šuma (92,13%), mešovitih, lišćara i četinara 1,72 a zimzelenih 6,15%. Žbunaste zajednice leske, grabića i drugih drvensatih vrsta, koje su ranije smatrane konačnim formama, pokrivaju dodatnih 632.700 ha (7,15%). 
-Sam geografski položaj Srbije  (južni deo severnog umerenog pojasa, između 41°46′ i 46°11′ severne širine) svrstava njene šume, s jedne strane, u kontinentalne, a s druge, u submediteranske. U Srbiji imamo klimu niskih šuma, kontinentalnu i visokoplanisku. U nekim refugijumima (Nacionalni park Đerdap, neke klisure, pa čak i okolina Beograda) jasno se oseća submediteranski uticaj. U Košutnjaku, npr. raste biljka vukodržica, tipičan predstavnik submediteranske vegetacije.
Prema broju drvenastih vrsta, njihovoj biološkoj raznovrsnosti i primarnim genetičkim centrima, bogatstvo šuma Srbije je jedinstveno u Evropi. Šumski resursi Srbije obuhvataju 205 autohtonih vrsta drveća i žbunja (170 lišćarskih i 35 četinarskih), sa primarnim genetičkim centrima većeg broja endemskih i endemo-relekitnih vrsta, kao što su: molika, munika, omorika, forsitija (Forsythia europea), mečja leska…
-Karakteristike šumskih ekosistema Srbije su uslovljene razvojem, odnosom prema šumi u prošlosti i u dobroj meri istorijskim faktorom (sponatane seče u dva svetska rata i posleratnom peridou). Plansko korišćenje šuma u Srbiji počelo je u krajevima koji su bili poznati rudarski rejoni (Aleksinac, zaleđe Ćuprije, Majdanpek, Bor). Na tim područjima šuma je sečena zbog flotacije (ispiranja) rude i za ogrev. Posle te “gole” seče pretežno bukovih šuma, ona se na tim površinama spontano razvijala. Biološki jača, bukva je nadjačala druge vrste pa su ponegde nastale čiste bukove šume; najviše takvih staništa je u istočnoj Srbiji.

Netaknuta bukova prašuma

U Srbiji se nalazi velik broj prašuma od kojih su neke u statusu šumskih rezervata. U istočnoj Srbiji poznate su tri bukove prašume: Vinatovača, Felješana i Malinik. One su najvrednije prašume mezijske bukve, ne samo u Srbiji. U njima u dogledno vreme, a u nekima nikada, nije bilo seča. Značajne su kao prirodna retkost i poligon za naučna istraživanja sa ciljem dobijanja određenih saznanja o proizvodnim i ostalim mogućnostima bukve na konkretnom području. Najpoznatija među njima, Vinatovača, i sama malo poznata široj javnosti, nalazi se u regionu Gornje Resave, na površini od 37 ha i nadmorskoj visini od 640 do 800 m. U njoj rastu bukve starije od 350 godina. Otkad je ova šuma nastala, ljudska ruka u njoj ništa nije uređivala, sekla niti pošumljavala.

Bukva – nacionalno drvo

-Klimatska raznolikost, reljefna razvijenost i vrlo šarolika geološka podloga - ističe prof. Medarević - uslovili su veliko vegetacijsko bogatstvo šumskih zajednica. Dosad je u prostoru Srbije definisano oko dve stotine staništa. U odnosu na ceno- ekološki koordinantni sistem, imamo sedam kompleksa šuma, počev od higrofilnih zajednica u poloju najvećih reka pa sve do žbunastih zajednica krivulja, borovnice, kleke i ostalih sličnih formi, koje čine gornju granicu vertikalnog ekološkog stuba.
U tom pogledu površinski najzastupljenija i  najbrojnija su staništa bukve. Bukva obuhvata oko 30% ukupne površine pod šumom. U zajednici s drugim vrstama lišćara i četinara - oko 50,6%. U čistim i mešovitim sastojinama po drvnoj zapremini zastupljena je sa oko 60%. Bukva je u Srbiji “najrasprostranjenija i najznačajnija vrsta drveća” (v. Bukva u Srbiji, 2005). Monografija je stručna i naučna apoteoza nacionalnoj vrsti visokog drveća. “Bukva se javlja u priobalju reka, subomntana bukova šuma silazi na obale Dunava u đerdapskom području, ima je i u okolini Beograda (Lipovačka šuma, Avala), gde počinje već na 150 metara n/v pa do vrha Željina (1785 m), gde se završava njeno vertikalno rasprostiranje. Nema je jedino u vojvođanskoj ravnici. 
U pohvalu bukve, navedimo i ove reči prof. Stojanovića: “Bukva je zbog svojih bioekolških odlika i uslova sredine u kojima se nalazi (u bukovim šumama izdvojeno je 40 fitocenoza), kao i dosadašnjeg načina gazdovanja, zadržala svoju prirodnu strukturu, areal svog prirodnog rasprostranjenja i mogućnost prirodne obnove” (nav. delo). 
U pojasu naših velikih reka (u Sremu) na površini  od 35 do 40.000 hektara prostiru se vrlo kavlitetne lužnjakove šume. Karakteriše ih visoka tehnička vrednost hrasta lužnjaka. Na aluvijalno-higrofilni pojas čistih lužnjakovih šuma i mešovitih sastojina lužnjaka, poljskog jasena i graba; lužnjaka, jasena, graba, lipe i cera, naslanja se kserotermofilni pojas sladunovo-cerovih šuma, koji je klimatogen. Naš sagovornik kaže da je ova šumska zajednica vrlo raširena u Srbiji (sa dominacijom cera) upravo zato što je klimatski uslovljena i pripada jednom brdsko-planinskom području, iznad 300 m nadmorske visine, koje čine oko 60 % ukupne površine Srbije.

U pojasu kseromezofilnih šuma hrasta kitnjaka i cera, kitnjak se javlja u čistim sastojinama ili u mešavini sa cerom, sa običnim grabom, sa cerom i običnim grabom, dok im se na mezofilnim staništima pridružuje lipa, inverzno, prema vodenim tokovima bukva.  Na 500-600 n/v počinje mezofilni pojas bukovih šuma, a iznad 700m bukve i jele, iznad kojih su tzv. “hladne šume” smrče, koje na našim najvišim planinama, Tari, Zlataru, Goliji, Kopaoniku, pomalo na Staroj planini, zauzimaju najviši polažaj. Na kraju su kserotermne zajednice borovih šuma koje ne zavise toliko od nadmorske visine koliko od staništa (Tara, Zlatibor, Zlatar,Golija, Jelensko osoje na Kopaoniku, česte su na Goču i u istočnoj Srbiji).
Pojedinii autori su, kaže Milan Medarević, Srbiju opisivali kao “zemlju bogatu sirmošanim šumama”. Pre svega, zbog prostorne homogenosti njenih šuma, koja je, kako je već rečeno, uslovljena ranijim ekstenzivnim i neplanskim korišćenjem, što je jedna od njihovih negativnh karakteristika. Na drugom mestu je visoki procenat izdanačkih šuma (65% u državnom vlasništvu i do 80 % u privatnom), u odnosu na šume visokog porekla, koje se podmlađuju iz semena. Izdanačke izrastaju iz panja (šume panjače) ili izdanaka i kraće traju, ove druge su dugovekije.
Velika razređenost (27%) je takođe boljka srpskih šuma. To su izuzetni problemi i u stručnom i u domenu rizika, kaže Medarević. Pored toga što proizvodni potencijal ne koriste u dovoljnj meri (maksimalno do 70%), razređene šume su više ugrožene vetrom, snegom i drugim rizičnim atmosferskim pojavama. Veća zakorovljenost dodatno umanjuje mogućnost njihovog prirodnog podmlađivanja. Više od dva odsto naših šuma je devastirano. Često su devastirani i stanište i šuma, pa je u tom slučaju zamena (direktna konverzija) zatečene šume odgovarajućom pionirskom vrstom jedino rešenje.
Visina zatečene zapremine i zapreminskog prirasta je merilo kvaliteta jedne šume. Naše šume, kako je utvrđeno, imaju prosečnu zapreminu 160 kubnih metara, a prirast (godišnja proizvodnja u odnosu na šumu kao proizvodnu osnovicu) je četiri kubna metra po jedinici površine. 

Seča neophodna za obnovu šume

Centri ekosistemske raznolikosti

Šume Srbije karakteriše vrlo izražen biodiverzitet (raznolikost živog sveta). Sam pojam je prvi upotrebio entomolog sa Harvarda E. O. Vilson (Edward OsborneWilson) u naslovu svoje knjige BioDiversity, 1986. U Srbiji ima oko 200 žbunastih i drvenastih vrsta drveća. Procenjuje se da je oko 40 odsto ukupnog biodiverzitetskog bogatstva šumskih ekosistema prisutno u Srbiji. Od tog broja 35 vrsta pripadaju četinarima. Prema kriterijumima Svetske unije za zaštitu prirode (IUSN), sa sedištem u Oksfordu (Engleska), Srbija je jedan od šest evropskih i 153 svetska centra biološke raznovrsnosti.
Vredi navesti jedan od zaključaka autora istraživanja Stanje genetičkih resursa u Srbiji... (Popović et al., 2017):  “Jedan je od najznačajnijih regiona biološke raznovrsnosti u Evropi jer se odlikuje velikim genetičkim, specijskim i ekosistemskim diverzitetom. Veliki specijski diverzitet ovog područja uslovljen je geografskim položajem i raznovrsnošću ekološki različitih staništa. Glavna odlika flore Srbije je izražen endemizam i prisustvo u visokoplaninskim predelima”.
Kao deo Balkanskog poluostrva, Srbija je jedna od 25 „vrućih tačaka“ biološke raznovrsnosti planete (Zavod za zaštitu prirode Srbije, 2016). Oko 1,5% ukupne flore Srbije (59 vrsta) su lokalni endemiti, dok je oko 15% endemita (547 vrsta) balkanskih.
Najvažniji lokalno-regionalni centri ekosistemskog diverziteta u Srbiji su veliki planinski masivi (Kopaonik, Šar planina, Stara planina, Tara, Golija, Suva planina, Đerdap-Severni Kučaj) a u poloju Save sremske šume na kojima su ispolјeni gotovo svi tipovi visinskog zoniranja ekosistema u jugoistočnoj Evropi. 

Novi svet Bornea

Žaba bez pluća, puž golać koji ispaljuje ljubavne strelice na partnera i najuduži insekt na svetu, neke su od novootkrivenih vrsta otkad su tri vlade sultanata Bruneja Darusalama, Indonezije i Malezije s jurisdikcijom nad trećim po veličini ostrvom na svetu sačinili plan očuvanja Srca Bornea (Heart of Borneo). Izveštaj iz 2010. pod naslovom Novi svet Bornea... navodi detalje o 123 nove vrste za nauku, otkako je inicirano očuvanje 220.000 km2 tropske kišne šume na ostrvu.

Simbol izumiranja

Dodo (Raphus cucullatus), izumrla ptica neletačica, bila je endemična za ostrvo Mauricijus. Iz porodice golubova, dodo se hranio voćem i gnezdio na tlu. Uzrok njegovog izumiranja krajem 17. veka je dolazak čoveka na Mauricijus, 1598.U Srbiji se nalazi velik broj prašuma od kojih su neke u statusu šumskih rezervata. U istočnoj Srbiji poznate su tri bukove prašume: Vinatovača, Felješana i Malinik. One su najvrednije prašume mezijske bukve, ne samo u Srbiji. U njima u dogledno vreme, a u nekima nikada, nije bilo seča. Značajne su kao prirodna retkost i poligon za naučna istraživanja sa ciljem dobijanja određenih saznanja o proizvodnim i ostalim mogućnostima bukve na konkretnom području. Najpoznatija među njima, Vinatovača, i sama malo poznata široj javnosti, nalazi se u regionu Gornje Resave, na površini od 37 ha i nadmorskoj visini od 640 do 800 m. U njoj rastu bukve starije od 350 godina. Otkad je ova šuma nastala, ljudska ruka u njoj ništa nije uređivala, sekla niti pošumljavala.

Klisure i kanjoni istočne i zapadne Srbije, predeli izuzetne lepote, predstavlјaju danas najznačajnije refugijume polidominantnih ekosistema na Balkanskom poluostrvu. Samo je u području Đerdapske klisure konstatovano 45 reliktnih šumskih i žbunastih fitocenoza polidominantnog ili oligodominantnog tipa. U izgradnji ovih zajednica učestvuju reliktni ili endemoreliktni predstavnici dendroflore, kao što su: orah, mečja leska, koprivić, Pančićev maklen, maklen, jorgovan, tisa, belograbić, srebrna lipa, crni jasen, rašelјka, ruj, krupnolisni medunac, oskoruša, divlja trešnja, divlja kruška, brekinja, božikovina i dr.
Profesor Medarević navodi da je u našoj zemlji registrovano 38 vrsta koje pripadaju kategoriji reliktnih, endemičnih, retkih i ugroženih. Od 78 vrsta drveća registrovanog Nacionalnom inventurom šuma, prema orijentacionoj proceni, samo 14 vrsta bi moglo da se planski koristi. I to: bukva, skoro sve vrste hrasta, grab i četinari (jela, smrča, beli i crni bor), ali ne i plemeniti lišćar i- jasen, javor, brest, voćkarice, i dr. Istina, planinski javor je retka vrsta ali nije ugrožena, ima ga u bukovim šumama Rudnika, na Staroj planini i drugde. 
-Retke i ugrožene vrste neophodno je na odgovarajući način zaštiti u prirodnim populacijama ili “u odgovarajućim kolekcijama”, navodi se u studiji o genetičkim resursima. Trenutna zaštićina područja zauzimaju 6,51% teritorije Srbije, ili 575.310 ha. Prostornim planom bilo je predviđeno da do 2021. godine, pod različitim stepenom zaštite, bude oko 12%.

Slediti zadatke FAO

Iako prvenstveno botaničar florist, Josif Pančić, pisac prve srpske dendrologije, Šumsko drveće i šiblje Srbije,1871,  (Sabrana dela, O našim šumama, knj. 5), između ostalog, neumorno je obraćao pažnju na šume obnovljene srpske države i ukazivao na značaj i negovanje svih vrsta šuma. Govoreći o našim šumama, on upozorava na potrebu da te lepe šume sačuvamo (“svaki Srbin /je/ najprirodniji branilac i čuvar svojih rođenih šuma”), na donošenja zakona o šumama i zasađivanje novih šuma.
Ovaj Pančićev zavet je odnekud naročito odjeknuo 60-tih i 70-tih godina prošlog veka, kada je za dve decenije pošumljeno oko 150.000 ha goleti, pre svega belim i crnim borom, nešto manje smrčom, duglazijom i borovcem kao modernim vrstama donesenim iz Amerike, jer su se lako primale. Godišnje je pošumljavano i do blizu 10.000 ili oko 7000 hektara u proseku. U tim akcijama su prednjačili gorani Brusa, Aleksandrovca, Knjaževca, Gokčanice kod Ušća, Užica, Studenice, Sjeničke visoravni. Blagodareći tom zamahu u šumama Srbije sedam odsto su veštački obnovljene sastojine.
Danas se u Srbiji godišnje pošumi tek oko 500 ha. A Prostorni plan poslednjih 30 godina je predviđao između šest i devet hiljada hektara novih zasada. Jedan od zadataka FAO jeste da se, do 2030. godine, naša planeta pošumi sa 3,5 milijardi sadnica odgovarajućih vrsta drveća. Nedavna studija Svetskog fonda za prirodu, rađena na osnovu satelitskih snimaka i terenskih premeravanja, pokazala je da je na atlantskoj obali Brazila nikla nova šuma veličine jedne Holandije, a u severnoj Mongoliji na 1,2 miliona hektara nova šuma četinara, da nove šume rastu u centralnoj Africi (gde se i besomučno seku) i Kanadi. 

Odabir vrsta drveća za pošumljavanje ranije je zavisio, pre svega, od sigurnosti primanja sadnica. Otuda su veštački obnovljene šume u Srbiji uglavnom borove. Sada se vodi računa o stanišnim karakteristikama lokaliteta na kojima se vrši pošumljavanje i, u skladu s tim, prema zatečenoj ili potencijalnoj vegetaciji kojoj pripada određeno stanište odabira vrsta. Monografija Izbor vrsta za pošumljavanje i melioracije u centralnoj Srbiji (2011) vrlo je instruktivna u tom pogledu. 
-U brdskom području sa cerovim šumama, npr., prirodno je da se pošumljavanje vrši cerom, ili u poloju lužnjikovih šuma lužnjikom. No, klimatske promene se i ovde ne mogu ignorisati. Temperatura u Srbiji je za poslednje stoleće povećana za 2,5 stepena, manje je padavina, sušni periodi dugotrajniji, bar za 20 odsto, a vegetacioni period znatno duži. Može se vrlo brzo desiti da beogradsko područje bude submediteranskog klimatskog tipa. Doskoro je bilo nezamislivo da u njemu rastu smokva i nar. 
Kada je reč o pošumljavanju, naša zemlja je prihvatila “milenijumske  ciljeve” FAO. Godine 2013. osnovan je Savet evropskih šumara (CEF) koji čine 13 zemalja, među kojima je i Srbija. Savet je osnovao dve autonomne institucije, Savetodavnu grupu stručnjaka za šume Evrope (AGFEE) i Evropsko šumarsko akademsko društvu (EFAS), čiji je aktuelni predsednik dr Medarević.
Prvi od ciljeva FAO je preokrenuti trend gubitka šuma širom sveta domaćinskim upravljanjem, koje uključuje mere zaštite, obnove i pošumljavanja. Ali i sprečavanje dalje degradacije šuma. 

Zajednice reliktnih vrsta

Najpoznatije zajednice reliktnih vrsta u refugijumima Srbije su šume omorike (na Tari, u kanjonu Drine i Mileševke); zajednice crnoga bora sa crnim grabom (klisura Jerme, Polom kod Zlota, Goleš na Suvoj Planini, Kozje stene na Tari); oraha i koprivića (Đerdap); polidominantne zajednice sa mečjom leskom u istočnoj Srbiji; zajednice crnoga graba na krečnjačkim liticama u klisurama zapadne Srbije. Tercijerni relikti su mečja leska i tisa, dok je omorika relikt endemit. 

Panevropsko gazdovanje šumama

Helsinški process (1991) i Rezolucija konferencije UN o životnoj sredini i razvoju u Rio de Žaneiru 1992. su temeljni dokumenti na kojima su izgrađeni kriterijumi za „panevropsko gazdovanje šumama“. Helsinški proces je prvi uveo princip održivosti u oblasti šumarstva, podseća Medarević. To je ustvari princip trajnosti koji u šumarskoj struci postoji od njenih početaka, kao zalog opstanka površina pod šumama. Trojaka je trajnost bila u pitanju: trajnost proizvodnje, trajnost prinosa i trajnost prihoda. Trajnost proizvodnje je istaknuta još sredinom XIX v. i danas je jednako aktuelna. I uslov je visine prinosa i prihoda.
Saradnik na mnogim strateškim i planskim dokumentima, dr Medarević naglašava da je definicija pojma održivosti “vrlo kompleksna i u prvi plan ističe zaštitu biodiverziteta”. Potom, takav odnos prema šumi da je ona “u svojoj fiziološkoj zrelosti plodonošenja i tehničke upotrebe, samoobnovljiva, da je stabilna i da koristi proizvodni potencijal u meru u kojoj je to moguće”. Najzad, da obezbeđuje ekološke, kulturne i socijalne funkcije šuma, završavajući sa “međugeneracijskom i unutargeneracijskom ravnopravnošću” (ma šta da ovo znači) u njihovom korišćenju, a “da ne smeta korišćenju drugih resursa” (vode, rude i dr).”
U odnosu na globalne ciljeve, srpski šumari su definisali svoje operativne ciljeve. Oni su generalno usmereni na unapređivanje zatečenog stanja šuma i uvećanje površina pod šumama. Povećanje od skoro 42 odsto, ustanovljeno pre četrdeset godina, koje bi odražavalo optimalnu šumovitost Srbije, i danas je važeći cilj. 
Jedan od načina da se sadašnje stanje srpskih šuma poboljša jeste da se izdanačke šume prevode u šume visokog porekla. Nekada je, veli, to moguće indirektnom konverzijom, čeka se njihovo plodonošenje i da se iz semena obnove. Kada je stanje mnogo lošije, to se postiže melioracijom, substitucijom i drugim postupcima. Jedan od načina je popunjavanje razređenih šuma ili povećanje mešovitih šuma, koje su mnogo otpornije na faktore rizika, kao i stvaranje strukturno raznorodnih situacija u odnosu na jednolične starosne kategorije.

Oko 85% teritorije Srbije ugoroženo je erozijom, a na čak 35% vladaju procesi jake i srednje erozije. Šume predstavljaju najveću prepreku vodnoj (južno od Save i Dunava) i eolskoj eroziji (u panonskoj ravnici, ispošćavanje usled jakog delovanja vetra). Vegetacija na različite načine štiti zemljište od erozije: sem što obogaćuje površinski sloj koji je zaštitino najaktivniji hranljivim materijama, ona zadržava deo vode od padavina i umanjuje oticanje, štiti ga od direktnog udara kišnih kapi i slabi njihovu snagu, smanjuje struje vode i njenu razornu moć, štiti zemljište od isušivanja u sušnim periodima. Jednako utiče na poboljšanje čistoće vode i stalnosti oticanja (up. Medarević, Vodozaštitne šume Vrnjačke Banje, 2020). 
U Srbiji ima 12.000 bujičnih tokova (bujica), koji izazivaju mnogobrojne lančane štetne posledice. Materijal koji se erodira, taloži se u dolinama, pa potpuno isključuje veliku površinu obradivog zemljišta, kojeg u našoj državi ima oko 70.000 ha. Značajni su i gubici hranljivih materija. Proračunato je (podatak iz 2009) da se godišnje sa hektara obradive površine gubi oko 400 kg azota, fosfora i kalijuma. 
Šumarstvo nije više samo proizvodnja drvene sirovine i proizvoda od drveta, već obuhvata sve proizvode koje nude šumski ekosistemi.To je temeljno izmenilo način gazdovanja šumama jer šuma je danas i kulturno i prirodno nasleđe. Sve češće se govori o socijalnoj funkciji šume, što označava niz raznovrsnih koristi od šume, kao tekovini urbano-industrijske civilizacije. Šume su i ranije služile oporavku ljudi, naročito oko banjskih i rehabilitacionih lečilišta, a sada svakom čoveku, bez obzira na socijalno poreklo, omogućavaju jačanje telesne snage i duhovnog zdravlja.

Primer Švajcarske

Švajcarska je primer kako treba upravljati šumskim bogatstvom. Prema dokumentu  Swiss NFP (Švajcarski nacionalni program za šume) šumama je omogućeno da se razvijaju prirodno unutar određene oblasti (strogo zaštićenih oblasti, ostrva starih zasada, mrtvo drvo). Zaštićeni su šumsko zemljište, drveće i pijaća voda (ne podležu riziku od zagađenja i neodgovarajućeg upravljanja). Očuvane su biljke i životinje koje žive u šumama i sam šumski ekosistem. Prirodno zastupljene vrste ostale su kao stalne vrste, a vrste koje su postale retke ponovo postaju stalne. Sledi i povećanje ekološki vrednih vrsta drveća.

 

Miloslav Rajković

 



Kompletni tekstove sa slikama i prilozima potražite u magazinu
"PLANETA" - štampano izdanje ili u ON LINE prodaji Elektronskog izdanja
"Novinarnica"

 

 

 

  back   top
» Pretraži SAJT  

powered by FreeFind

»  Korisno 
Bookmark This Page
E-mail This Page
Printer Versie
Print This Page
Site map

» Pratite nas  
Pratite nas na Facebook-u Pratite nas na Twitter - u Pratite nas na Instagram-u
»  Prijatelji Planete

» UZ 100 BR. „PLANETE”

» 20 GODINA PLANETE

free counters

Flag Counter

6 digitalnih izdanja:
4,58 EUR/540,00 RSD
Uštedite čitajući digitalna izdanja 50%

Samo ovo izdanje:
1,22 EUR/144,00 RSD
Uštedite čitajući digitalno izdanje 20%

www.novinarnica.netfree counters

Čitajte na kompjuteru, tabletu ili mobilnom telefonu

» PRELISTAJTE

NOVINARNICA predlaže
Prelistajte besplatno
primerke

Planeta Br 48


Planeta Br 63


» BROJ 116
Planeta Br 116
Godina XXI
Mart - April 2024.

 

 

Magazin za nauku, kulturu, istraživanja i otkrića
Copyright © 2003-2024 PLANETA